Marina se pod imenom Bosiljina spominje već 1070. godine, a bilo je središte starohrvatske župe Drid. U blizini Marine je i speleološki i povijesno veoma zanimljiva spilja nazvana Grota Sv. Jakova, koja je služila kao sklonište još u pretpovijesno doba. Brojni natpisi na stijenama svjedoče kako je spilja kasnije služila kao svetište. U mjestu Marina su tri crkve: sv.Jakova, sv. Ivana i na samom ulazu u naselje mala crkva sv. Marine, koja se u posljednje vrijeme koristi i kao izložbeni prostor kulturnim događanjima.
Na tom su području (području Marine) nekada živjeli Iliri (pleme Bulini), Hilini (grčki kolonizatori koji su se asimilirali s Bulinima), Rimljani i najzad početkom 7. stoljeća naše ere naseliše ga Hrvati.

U prošlosti se različito nazivao. Najstarija poznata su mu predslavenska imena Bausiona i Drido. Po ravenskom geografu Bausiona je Drid (Bausiona id est Drido). U starohrvatsko doba sadašnji teritorij Marine zvao se Drid i na njemu je bilo sjedište stare dridske župe koja se protezala na veći prostor.
Između sadašnjih Podorljaka i Marine u srednjem je vijeku bilo selo Basilen (Bosilen) koje se vjerojatno protezalo rubom polja (Bazije, Svinca, Pišćine, Navosela, Pulja, Vrpoljac i Seline). Po selu je širi teritorij, koji mu je gravitirao, nazvan Bosiljina. Istim je imenom kasnije nazvana i tvrđava i novo naselje na kraju zaljeva (sadašnja Marina).

U najstarijim povjesnim listinama Bosiljina (stariji naziv za Marinu) spominje se od 9. stoljeca u sastavu Trogirske komune. U 13.stoljecu Trogirska komuna ima svoj Statut na osnovi kojeg su organizirani organi vlasti koji su radili po statutarnim propisima. Na čelu komune stajao je knez koji je imao upravno-politicku i sudbenu vlast. Za mletačke uprave (u Trogiru od 22.lipnja 1420. do 9 srpnja 1797.godine) autonomija komune je bila ogranićena, jer je kneza- kapetana postavljala mletačka vlast i to redovito jednog iz reda mletačkih plemića. U drugoj polovici 15.stolječa nadvila se opasnost i na marinsko podrucje od Turaka. Stoga Trogirski knez Alviz Barbarig odobrava biskupu Franji Maracelu (Frano Marcello) 1495. godine da u marinskoj uvali sagradi kaštil (biskupsku kulu) i Citadelu (tvrđavu) radi obrane stanovništva te je tako utemeljio centar samog naselja.

Oko Citadele unutar naknadno izgrađenog bedema naselili su se okolni stanovnici koji su svoje novo naselje prozvali Marina. Po imenu novog naselja je i cijeli teritorij Bosiljine nazvan Marina. Tako se taj teritorij oficijelno zvao Bosiljina, a narod ga je istodobno zvao Marina. Bosiljina i Marina su, dakle, dva imena istog teritorija. Od prvog svjetskog rata naziv Bosiljina se ne upotrebljava.

Tako da možemo sa sigurnošcu reći da od 1500. godine na mjestu oko kaštila nastaje današnje naselje Marina (Bosiljina). Kaštil je izgrađen kao četverokutna kula s konzolno istaknutim kruništem. Kanal između kopna i kaštila zasut je u početku XX stoljeća. Kaštil je popravljen za kandijskog rata 1657 i 1717, a rekonstruiran 1971 i 1972. godine. Uz kaštil biskup podiže i crkvu Sv.Marine, po kojoj i današnja Marina kasnije mijenja ime. Uspostavom Prve austrijske vlasti u Dalmaciji (1797-1805), formira se pokrajinska vlada za Dalmaciju, sa sjedištem u Zadru. Cijela Dalmacija podjeljena je na 22 mjesna starješinstva, medu kojima je bilo i Mjesno starješinstvo Trogira, a uspostavljeno je 12. veljace 1798. godine, koji je obuhvacao i Bosiljinu. Teritorijalna podjela pokrajine Dalmacije izvršena je 31. listopada 1811. godine. Kanton Trogir sastoji se od slijedecih opcina: Trogira, Lecevice, Visoka, Bristivice, Bosiljne, Ramaine ( Ogorje) i Kaštel Novog, sa ukupno 17.022 žitelja. Od toga vremena postoji opcina Bosiljina sa 1040 žitelja. Prema popisu iz 1830. godine Bosiljina ima 196 kuća i 1049 žitelja, a 1847 godine 3.361 žitelja.

Austrija je 1823. godine organizirala općine u Dalmaciji (na osnovi odluke iz 1821, objavljene 1822.) Marina (Bosiljina) je postala politička općina koja je zahvaćala šire područje, uključivo Drvenik, Sevid i Račice. Po sjedištu općine, koje je bilo u Marini, dobila je ime. Pripadala je trogirskom kotaru (pretura). Funkcionirala je do 1866. godine kada je na vlastito traženje (kao i općina Bristivica) pripojena općini Trogir.
Na čelu općine stajao je sindik (sudac, sindaco). Imenovala ga je vlada na prijedlog općinskog vijeća ili na temelju natječaja. Mandat mu je trajao tri godine. Sindik je imao svog pisara za čije je postavljenje bilo potrebno odobrenje vlade. Općina se službenicima popunjavala natječajem, a imenovalo ih je općinsko vijeće. Od 1866. godine Marina je samo porezna općina. Posljednji sindik je bio marinjanin Jerković od Liskovih. Glavara (capovilla) imala su sela s najmanje 25 obitelji. Po potrebi imao je pristava (aggiunto) i čauša (kurira). Imenovalo ga je Okružno poglavarstvo u Splitu na prijedlog općinske uprave.

DRIDSKA ŽUPANIJA

Naziv županija (lat. comitatus) za teritorijalno-upravnu jedinicu održao se u Hrvatskoj kroz stoljeća i Ustavom Republike Hrvatske 1992. godine aktualiziran je kad je u Hrvatskoj ponovo uveden županijski ustroj.

Sjedište Dridske županije (koja se većim dijelom prostirala na području današnje Splitsko-dalmatinske županije) bilo je u gradu Dridu, čiji su ostatci i sada vidljivi na istoimenom brdu (kota 177 m) zapadno od Trogira blizu naselja Marine. U pisanom se izvorniku prvi put spominju 1088. i 1089. godine dridski župani Ozrina i Dragoslav. U njoj su se nalazili gradovi: Stari Šibenik (kod Grebaštice), Stari Trogir (kod Sevida) i Bosilen (ili Basilen) zapadno od naselja Marine na što ukazuje i oronim Bazije.

Na brdu Drid se nalazi ilirska gradina, ali i kasnoanticka utvrda.
U ranom srednjem vijeku, u doba kralja Zvonimira, na tom podrucju pruža se Dridska županija. Na njezinu području nalazilo se jedno od naselja stare hrvatske države, koje u 10. stoljecu spominje car i pisac Konstantin Porfirogenet -- Stelpona -- danasnji Stupin nedaleko Rogoznice.

S vremenom se na teritorij dridske zupanije prosirila trogirska komuna, i to upravo zahvaljujuci darovima hrvatskih i ugarskih vladara. S vremenom ce taj dio obale izmedju Sibenika i Trogira biti podijeljen izmedju dvaju gradova, a granica je prolazila blizu Stupina. Na trogirskom teritoriju imali su svoje posjede trogirski benediktinci, pa se neka od ovih mjesta, primjerice Vinisca, spominju vec od srednjeg vijeka.
Turske najezde izazvale su reorganizaciju prostora napustanjem starih sela i gradnjom novih. Tako, potkraj 15. i na pocetku 16. stoljeca nastaju danasnja Marina, Rogoznica i Primosten. Marina, primjerice, planirano je naselje, slicno danasnjim Kastelima, nastalo uz utvrdu ljetnikovac trogirskoga biskupa.
U preporodnom dobu važnu je ulogu odigrala marinska bratovština Svetoga Sakramenta koja je organizirano kao svetinju čuvala jezik, običaje narodni folklor, nošnju i drugo narodno kulturno blago.
 
Učitelj Dragutin Bajer je osnivač tamburaškog zbora 1928. godine u Marini, u kojem su bili Miše Ante Marinov - kapel majstor. Cvitanović Frane pok. Viska - berda, Cvitanović Vice Rafaelov - bugarija, Cvitanović Marin pok. Frane - prvi brač, Paraman Ivan Viskov - drugi brač, Cvitanović Ante pok. Ivana - bisernica i Radić Ivan pok. Joze - bisernica. Svirali su i pjevali na dane praznika, na svečanostima, priredbama, pirovima, krštenjima itd. Uveseljavali su narod, pjevali, svirali i zabavljali se.
 
 
Pred dolazak Franje Josipa I u Dalmaciju 1875. godine odobren je kredit za izgradnju prilaznog puta do Marinske špilje koju je car posjetio. I špilja je za njegov dolazak bila uređena.
 
Izvor: Filip Racetin: Trogir u narodnom preporodu (znanstveni skup), prigodom stote obljetnice pobjede narodne stranke na općinskim izborima, 1986. godine  
 
 
BROJ STANOVNIKA U MARINI 1657 – 1941

Marina je donedavno obuhvaćala širi teritorij u primorskom dijelu bivše općine Trogir na kome su osim istoimenog sela Marine, još i naselja Vrsine (s Poljicima), Najevi, Dograde, Gustirna, Pozorac (s Dubašćakom, Podbilom i Podošljakom) i Svinca. Površine je 55 km2 kopna. Današnji teritorij općine Marine ( od 1993. godine) je površine 119 km2 kopna i  obuhvaća 15 naselja (uz već spomenuta još i Vinišće, Sevid, Rastovac, Mitlo, Vinovac, Blizna Gornja i Blizna donja).

Po Frani Divniću (Difnico) do marinske bitke s Turcima 1657. godine na teritoriju Marine (koja je imala površinu od 55 km2 kopna) živjelo je oko 1000 stanovnika. U izravnoj borbi s Turcima tijekom sedmodnevnih borbi poginulo je više od 300, zarobljeno ih je (starci, žene i djeca) više od 300 i odvedeno u ropstvo u Bosnu odakle se nisu vratili. Bitku je preživjelo manje od 400 od kojih se dio sklonio u Trogir, a drugi su se razbježali po okolici.

Godine 1726. na istom teritoriju živjela su 392 stanovnika. Popis je sačinio župnik u Marini don Vice Biolić. Budući da je otprilike toliko stanovnika preživjelo marinsku katastrofu 1657, znači da se za 70 godina broj stanovnika ni za malo nije povećao.

Po statističkim podacima broj stanovnika od 1857. do 1941. godine ovako se kretao:
- 1857. godine 1047 stanovnika
- 1869. godine 1356 stanovnika
- 1880. godine 1322 stanovnika
- 1890. godine 1404 stanovnika
- 1900. godine 1385 stanovnika
- 1910. godine 1646 stanovnika
- 1921. godine 1821 stanovnik
- 1931. godine 2377 stanovnika
- 1941. godine 3300 stanovnika.

Na temelju ovih podataka zaključujemo da je broj stanovnika iz 1657. (prije bitke s Turcima) dostignut tek poslije 200 godina, upravo na pragu preporodnog doba, i da se u preporodno doba do 1941. godine utrostručio.
Luigi Maschek je naveo zanimljiv statistički podatak da je 1880. godine u Marini samo jedna osoba govorila talijanskim jezikom.

IZVOR: Filip Racetin: Narodni preporod u Marini - Trogir u narodnom preporodu (znanstveni skup) – prigodom stote obljetnice pobjede narodne stranke na općinskim izborima 1886 - 1986 .